U narodu postoji bezbroj običaja koji su se zadržali do dana današnjeg. Za sve životne prilike od rođenja deteta pa do smrti postoje običaji koji se prenose sa kolena na koleno. Običaji se vezuju i za prenošenje novosti najbližim srodnicima, prijateljima i kumovima.
Prenošenje novosti o svadbi
Nekada su svadbe u Srbiji bile dogovorene, a pre venčanja je moralo biti ispoštovano sijaset običaja. Nakon što se dvoje upoznaju ili se sazna da se momak i devojka dopadaju jedno drugom, dolazi do prosidbe devojke. Mladić onda sa svojom porodicom ide kod devojke kući, od oca ili muške glave porodice traži njenu ruku. Običaj je da se tada ugovori i miraz koji je porodica mlade u obavezi da ponudi.
Nakon što se novosti o prosidbi objave u porodici, organizuje se veridba, za koju su opet vezani narodni običaji. Prilikom veridbe mladoženja devojci kupuje prsten, a njegova porodica nakit i garderobu. To je bila odlična prilika da mladoženjina porodica pokaže svoj imovinski status, kupovinom što skupljeg nakita i raskošnih materijala.
Novosti o svadbi se na poseban način prenose najvažnijoj osobi prilikom venčanja – kumu. Kum prvi zove na venčanje, nosi mu se okićena čutura, na kojoj su peškir, jabuka i cveće, pogača i torta. Nakon što kum prihvati da venča mladence, obe porodice počinju zvanje svatova.
Prenošenje novosti o rođenju deteta
Kao i na svadbi, kum je najvažnija osoba u verskim i narodnim obredima prilikom rođenja deteta. Kada dođe beba na svet, novosti o tome se prvo javljaju kumu, a zatim svima ostalima. Ponosni otac odmah ide kod venčanog kuma da mu prenese srećne vesti, ali i da bi dobio ime, jer nekada ime bebi nisu davali roditelji nego kum.
„Muštuluk“ – univerzalna reč za prenošenje srećnih novosti
Prilikom prenošenja radosnih vesti u našem narodu je običaj da se kaže „muštuluk“. To praktično znači da se za novosti traži isplata. Iako mnogi misle da je reč „muštuluk“ turcizam u našem jeziku, ona je zapravo persijskog porekla, ali su je Turci prilikom okupacije doneli na naše prostore.
Reč muštuluk se izgovara prilikom prenošenja vesti o svadbama, krštenjima, o rodu stoke, o gostima, a u najudaljenijim krajevima zemlje i o pristigloj pošti (pošto su pre 100 godina pisma jako dugo putovala, infrastruktura je bila potpuno nerazvijena, pa često poštari nisu ni zalazili u najudaljenija sela, već je za to bio zadužen neko ko redovno ide do varoši).
Osoba koja prenosi srećne novosti se zove „muštulugdžija“ i prilikom saopštavanja vesti se očekuje da on ili ona bude nečim nagrađen. Uprkos duboko ukorenjenom mišljenju da se za „muštuluk“ daje samo novac, nagrada može biti i u drugim darovima. „Muštulugdžija“ zatim ide kod svih koji su zainteresovani za srećne vesti.