Kada dete napravi prve samostalne korake, počinje period tokom kojeg se njegove motoričke sposobnosti menjaju gotovo iz dana u dan. U početku su pokreti nesigurni, koraci kratki, a ruke često podignute kako bi pomogle održavanju ravnoteže. Međutim, vrlo brzo hodanje postaje prirodno, zatim dolaze trčanje, penjanje, preskakanje prepreka i prve vožnje. Sve te aktivnosti imaju zajedničku osnovu – dete mora da nauči da kontroliše položaj svog tela u prostoru. Roditelji mogu pomoći tako što će mu omogućiti dovoljno slobodnog kretanja, različite aktivnosti i bezbedno okruženje u kojem može da istražuje sopstvene mogućnosti bez nepotrebnog požurivanja.
Ravnoteža se uči kroz svakodnevnu igru
Za razvoj ravnoteže nisu neophodne posebne vežbe. Dete je trenira gotovo svaki put kada se kreće. Hodanje po travi razlikuje se od kretanja po ravnom podu, penjanje uz nekoliko stepenika zahteva drugačiju koordinaciju, dok pokušaj da se pređe preko niske prepreke traži precizniju kontrolu pokreta. Čak i jednostavne igre poput hodanja po zamišljenoj liniji, stajanja na jednoj nozi ili preskakanja malih prepreka mogu biti korisne. Najbolje je kada dete takve aktivnosti doživljava kao zabavu, jer tada spontano ponavlja pokrete i postepeno postaje sigurnije.
Šta zapravo predstavlja balanser
Za mnogu decu sledeći zanimljiv korak predstavlja balanser za decu, odnosno malo vozilo koje izgledom podseća na bicikl, ali nema pedale. Dete sedi na sedištu, nogama se odguruje od podloge i samo određuje brzinu kojom će se kretati. Kada stekne dovoljno sigurnosti, počinje da podiže stopala i prelazi kraće deonice koristeći samo ravnotežu. Upravo je u tome njegova osnovna razlika u odnosu na vozila kod kojih stabilnost obezbeđuju tri ili četiri tačke oslonca. Dete postepeno otkriva kako pomeranje tela i upravljača utiče na pravac kretanja, a sve se odvija tempom koji mu odgovara.
Pravi trenutak ne određuje samo uzrast
Roditelji često žele precizan odgovor na pitanje kada je vreme za balanser, tricikl ili bicikl, ali uzrast nije jedini kriterijum. Dvoje dece iste starosti mogu imati potpuno različitu visinu, koordinaciju i sigurnost prilikom kretanja. Mnogo je važnije da dete stabilno hoda, razume jednostavna uputstva i može bez većih problema da sedne i ustane. Kod izbora balansera posebno treba proveriti da li dete, kada sedi, može stopalima sigurno da dodirne podlogu. Ako je vozilo previsoko, biće mu teže da se zaustavi i stekne osećaj kontrole, zbog čega iskustvo može postati frustrirajuće umesto zabavno.
Težina i veličina mogu napraviti veliku razliku
Dečje vozilo ne bi trebalo birati samo prema izgledu. Kod balansera su posebno važni visina sedišta, mogućnost njegovog podešavanja, dimenzije i ukupna težina. Lakši model dete obično jednostavnije kontroliše, naročito kada tek počinje da vozi. Roditeljima je takođe praktičniji kada ga tokom šetnje treba nositi. Treba pogledati i oblik upravljača, kvalitet rukohvata i konstrukciju točkova. Najvažnije je da veličina odgovara konkretnom detetu, jer model koji je odličan za jednog mališana može biti previsok ili prenizak za drugog.
Balanser tricikl ili pomoćni točkovi
Iako sva ova vozila mogu biti deo detinjstva, način na koji ih dete koristi prilično se razlikuje. Tricikl je stabilan i prvenstveno omogućava upoznavanje sa okretanjem pedala i upravljanjem, dok bicikl sa pomoćnim točkovima pruža dodatne tačke oslonca. Balanser se više oslanja na sposobnost deteta da samo pronađe ravnotežu. Zbog toga nije neobično da roditelji kombinuju različite opcije u zavisnosti od uzrasta, interesovanja i sposobnosti mališana. Nije potrebno insistirati na jednoj unapred određenoj putanji razvoja – važnije je da dete ima pozitivno iskustvo i da postepeno postaje sigurnije.
Prve vožnje treba da budu jednostavne
Za početak je najbolje pronaći ravnu i mirnu površinu bez automobila, velikog broja prolaznika, strmih nizbrdica i drugih prepreka. Dete najpre može samo da hoda dok sedi na balanseru, a zatim će spontano početi snažnije da se odguruje. Roditelj ne mora neprestano da drži vozilo, jer je upravo samostalno pronalaženje ravnoteže važan deo procesa. Bolje je biti dovoljno blizu da se reaguje ako je potrebno, ali ostaviti detetu prostor da samo otkrije kako da skrene, uspori i zaustavi se. Kratke i zabavne vožnje uglavnom su bolji izbor od dugog vežbanja koje dete može da doživi kao obavezu.
Kaciga treba da postane normalan deo vožnje
Bezbedne navike najlakše se usvajaju kada se uvedu od samog početka. Kaciga odgovarajuće veličine trebalo bi da bude uobičajen deo vožnje, bez obzira na to što dete na početku ne razvija veliku brzinu. Obuća treba dobro da stoji na stopalu, a mesto za vežbanje treba birati dalje od saobraćaja, stepenica i strmih površina. Kako dete postaje sigurnije, prirodno će pokušavati da vozi brže, pa roditeljski nadzor i jasna pravila postaju još značajniji. Cilj nije sprečiti svaki mogući pad, već ukloniti ozbiljne rizike i omogućiti detetu da veštine razvija u kontrolisanim uslovima.
Put prema prvom pravom biciklu
Kada dete na balanseru može duže da drži noge podignute, skreće i kontroliše brzinu, ono je već savladalo jednu od najvažnijih stvari potrebnih za vožnju bicikla – održavanje ravnoteže na dva točka. Sledeći izazov postaje kombinovanje te veštine sa okretanjem pedala. Neka deca prelazak naprave veoma brzo, dok je drugima potrebno više vremena da povežu sve pokrete. Nema potrebe požurivati taj trenutak. Mnogo je važnije sačuvati zainteresovanost i osećaj sigurnosti, jer će dete koje vožnju povezuje sa zabavom verovatno želeti da pokušava ponovo.
Veštine koje ostaju i kada dete preraste vozilo
Balanser je samo jedna od aktivnosti kroz koje dete može razvijati motoriku. Trčanje, lopta, penjanje, ples, plivanje i slobodna igra na otvorenom doprinose istom širem cilju – boljoj kontroli tela i sigurnijem kretanju. Zbog toga prve vožnje ne treba posmatrati kao takmičenje u tome ko će ranije preći na bicikl. Mnogo je vrednije da dete kroz igru stekne samopouzdanje, koordinaciju i želju za fizičkom aktivnošću. Vozila će vremenom postajati veća i menjati se, ali sposobnost da dete uživa u kretanju može ostati navika za mnogo duži period života.